Krenuo sam po jagnjeće pečenje, a kući se vratio s teglom domaćeg meda. Između toga dogodio se jedan lijevi žmigavac, neplanirano skretanje i nekoliko sati koje nisam planirao provesti na obroncima Majevice.
Postoje vožnje koje isplaniraš danima.
Odrediš rutu, pogledaš prognozu, napraviš spisak mjesta koja želiš obići, napuniš rezervoar i kreneš.
A postoje i one druge, meni mnogo draže.
Sjedneš na motor, kažeš sebi „idem samo po nešto za pojesti“ i završiš na obroncima Majevice, u dvorištu ljudi koje do tada nisi poznavao.
Upravo takva bila je moja nedeljnja vožnja.
A sve je počelo željom za porcijom mlade jagnjetine 🙂
Krenuo po pečenje, a završio na OBRONCIMA MajevicE
Dan je bio užaren. Temperatura takva da je i sama pomisao na vožnju motorom djelovala pomalo lucidno.
Ali meni nešto prahnulo jagnjeće pečenje.
Komšinica Zumreta mi je rekla da nedaleko od tunela u Čaklovićima, na putu Tuzla–Kalesija, mogu pronaći ono što tražim.
„Ne možeš profulati. Odmah prije tunela, lijevo.“
I naravno – ja profulam.
Ne znam je li bilo do toga što nisam dobro gledao, do toga što možda nisu radili ili je jednostavno bio jedan od onih dana kada vas put odvede tamo gdje je njemu volja.
Nisam se htio vratiti praznih ruku pa sam samo produžio.
Nastavim ipak dalje prema Kalesiji i razmišljam: da li produžiti prema Zvorniku, popiti kafu negdje s pogledom na Drinu ili napraviti samo kratku pauzu u Kalesiji?
A onda se pojavljuje ono čuveno pitanje koje svaki motociklista poznaje:
„Hajde još samo malo da vozim.“
Kilometar po kilometar.
I taman kada sam već pomirio sebe s tim da od jagnjetine neće biti ništa, ugledam putokaz.
Lijevo.
Majevička oaza mira.
Ispod njega piše:
Planinsko-pčelarska kuća ECO NAHL.
Nisam znao ni šta me tamo čeka.
Nisam znao ni ima li koga.
Nisam imao nikakav plan.
I baš zbog ovakvih trenutaka sam izabrao CFMOTO 450 MT. Volim kada ne moram razmišljati gdje asfalt završava i gdje počinje neki sporedni put. Dovoljno je da vidim zanimljiv pravac i – skrenem.
I upravo tu je počela ova priča.
Put kojim nisam planirao voziti
Cesta prema ECO NAHL-u uska je, baš onakva kakve su ceste kroz naša sela i zaseoke.
Ali asfaltirana, uredna i održavana.
Vozim polako i gledam oko sebe.
Nove kuće, lijepa dvorišta, jabuke i šljive čije su se grane savile pod rodom.
A nigdje nikoga.
Vjerovatno mnogi žive u dijaspori.
A onda, tu i tamo, pojavi se poneko dijete.
Mašu motociklisti.
I to je jedna od onih malih stvari koje čovjeku poprave dan.
Neko uzvrati turiranjem.
Neko sirenom.
Neko samo podigne ruku.
Neko klimne glavom.
A i ja ih naravno pozdravim usput i nastavim dalje uzbrodo.
Prvi pogled na ECO NAHL
Kako sam se približavao objektu, tako sam počeo primjećivati detalje.
I što sam bio bliže, sve mi je bilo jasnije da sam napravio dobar izbor što sam skrenuo.
Čisto.
Uredno.
Mirno.
Miriše priroda.
A onda ugledam domaćine.
Nermin Sinanović i njegova supruga već su pripremali hranu.
Na stolovima skoro sve spremno.
U dvorištu se spremao specijalitet koji je u tom trenutku za mene bio gotovo nepošteno primamljiv:
teletina ispod peke.
Imali su najavljene goste.
Ja, potpuno neplanirano, dolazim motorom.
Pozdravim domaćine i prvo što pitam jeste:
„Jesam li na smetnji?“
Odgovor je stigao odmah:
„Bujrum.“
Takve ljude voliš sresti.
Nema komplikovanja.
Nema gledanja ko si i odakle si.
Nema „jesi li najavljen“.
Samo – bujrum.
Sok od kadulje koji sam imao privilegiju probati
Ponude me domaćini sokom.
Pitaju šta bih.
Kažu da imaju od džanarike, zove i kadulje.
Ja izaberem zovu.
A onda se umiješa Nermin.
„Hajde probaj sok od kadulje. Nećeš se pokajati.“
Poslušam ga.
I nisam se pokajao.
Naprotiv.
A onda saznam da je Nermin dugogodišnji planinar i da je kadulju brao na planinskim obroncima iznad Orebića.
Razgovor već tada prestaje biti obična usputna pauza.
Počinje priča.
Bosanska kafa, voda iz bunara i domaći med
Dok razgovaramo, njegova supruga donosi tacnu.
A na njoj – prava bosanska kafa.
Bokal vode iz njihovog bunara.
Rahat lokum.
I njihov domaći med.
Nakon vožnje po onoj vrućini, trenutak u kojem sam konačno osjetio da je vrijedilo biti znatiželjan.
Kaciga skinuta.
Motor odmara.
Ja sjedim i uživam.
Pijem kafu.
I gledam oko sebe.
Čovjeku ponekad stvarno ne treba mnogo.
Samo hladovina, dobra kafa, čaša vode i ljudi s kojima možeš normalno razgovarati.
Od livade do male oaze na OBRONCIMA MajevicE
Kroz razgovor saznajem da je ovo mjesto praktično nastalo iz ničega.
Nermin mi priča da je nekada ovdje bila samo livada.
A onda je, malo po malo, svojim rukama počeo stvarati ono što danas izgleda kao prava mala oaza mira.
I to se vidi.
Ne samo na objektima.
Vidi se u svakom detalju.
U voću.
U povrću.
U dvorištu.
U načinu na koji je sve složeno.
I možda najviše – u odnosu domaćina prema onome što radi.
ECO NAHL nije nastao preko noći.
To je mjesto koje je raslo zajedno s porodicom Sinanović.
Danas ga Turistička zajednica Kalesije opisuje kao planinsko-pčelarsku kuću na obroncima Majevice, mjesto koje spaja prirodu, tradiciju, domaću hranu i pčelarstvo.
„Adrenalin sa okusom meda“
A onda sam primijetio i sadržaje koji nikako ne pripadaju samo mirnom seoskom odmoru.
ECO NAHL ima i adrenalinski park.
Nermin mi priča o umjetnoj stijeni za sportsko penjanje, zip-lineu i sadržajima namijenjenim i djeci i odraslima.
Adrenalinski park „Adrenalin sa okusom meda“ otvoren je 2025. godine, a među sadržajima su umjetna stijena visoka oko osam metara i zip-line dug oko 97 metara.
Zanimljivo je da ovaj prostor koriste i članovi Gorske službe spašavanja Kalesija za treninge alpinističkog penjanja.
Dakle, nije ovo samo mjesto gdje se dođe pojesti nešto i otići.
Ovdje se može doći zbog prirode.
Zbog planine.
Zbog djece.
Zbog adrenalina.
Zbog hrane.
Zbog meda.
A možda najviše – zbog mira.
Api komora ZA kakvu nisam ČUO DA POSTOJI
A onda dolazimo do meni najzanimljivijeg dijela priče.
Pored objekta ugledao sam malu kuću i pretpostavio da je riječ o api komori.
Bio sam u pravu.
Ali ne sasvim.
Mislio sam da znam šta je api komora. Nisam znao da postoji i ovakav način boravka među pčelama.
Nermin mi objašnjava da je nakon više decenija rada s pčelama odlučio napraviti nešto drugačije.
Njegova api komora zamišljena je tako da se u njoj boravi bez maski, u prostoru u kojem se udiše zrak i mirisi iz košnice.
Prema njegovim riječima, u komori istovremeno može boraviti četiri do šest osoba.
Kaže da je ideju razvijao godinama, oslanjajući se na iskustvo iz drvne industrije i dugogodišnju ljubav prema pčelarstvu.
I tu sam se uhvatio kako razmišljam.
Čovjek je spojio ono što zna, ono što voli i ono što je godinama radio.
I napravio nešto svoje, baš kako sam i ja spojio strast prema vožnji motora i terensko novinarstvo.
„Nakon 33 godine rada s pčelama…“
Nermin mi je rekao:
„Nakon 33 godine rada s pčelama krunisali smo naš rad izgradnjom api komore.“
Priča mi i o medu koji proizvode.
Livadski.
Planinski.
Šumski.
A kada pogledate imanje, shvatite da to nisu samo riječi.
Pčelarstvo je ovdje način života.
Baš kao što je planina dio Nerminovog života.
Ja sam samo krenuo po jagnjetinu
I sada dolazimo do onog pomalo smiješnog kraja cijele priče.
Krenuo sam po jagnjeće pečenje.
Nisam ga našao.
Nisam otišao ni do Zvornika.
Nisam popio kafu s pogledom na Drinu.
Umjesto toga, proveo sam otprilike sat vremena na obroncima Majevice, upoznao Nermina i njegovu suprugu, popio bosansku kafu, probao domaći sok, napio se vode iz bunara, prošetao imanjem i kući ponio teglu domaćeg meda.
Dakle, krenuo sam po pečenje, a vratio se s medom.
I iskreno?
Nisam se pokajao.
Neke se priče jednostavno dogode
Ono što mi je možda najviše ostalo nakon ovog susreta jeste činjenica da ništa od ovoga nisam planirao.
Nisam krenuo da snimam priču o ECO NAHL-u.
Nisam imao dogovoren intervju.
Nisam znao ko je Nermin Sinanović.
Nisam znao šta se nalazi iza onog putokaza.
Samo sam u jednom trenutku dao lijevi žmigavac, usporio i skrenuo.
A upravo zbog takvih trenutaka postoje Krdžolini MotoPriče.
Jer motocikl nije samo sredstvo da se stigne od tačke A do tačke B.
On vas ponekad odvede tamo gdje niste planirali.
Među ljude koje niste poznavali.
U dvorište u koje nikada ranije niste kročili.
Za sto za kojim niste planirali sjediti.
I donese vam priču koju niste planirali ispričati.
Jer svaki kilometar ima svoju priču.
A ovaj moj jučerašnji kilometar imao ih je nekoliko.
Jedna od njih zove se ECO NAHL.
Vraćam se zbog teletine ispod peke
Ipak, ostalo mi je nešto dužno.
Ono zbog čega sam, barem u početku, i krenuo na put.
Teletina ispod peke.
Nermin i njegova supruga upravo su je pripremali kada sam stigao.
Miris peke širio se dvorištem, a ja sam već bio gladan.
Ali imali su najavljene goste i nisam želio remetiti njihov posao.
Zato ostaje razlog za novi dolazak.
Ovaj put neću doći slučajno.
Doći ću na teletinu ispod peke.
A poznavajući sebe, vjerovatno ću opet ostati malo duže nego što sam planirao.
Jer na ovakvim mjestima sat vremena lako postane cijelo poslijepodne.
Ako vas put nanese prema Kalesiji, nemojte samo proći. Skrenite.
Možda ćete, baš kao i ja, krenuti po nešto sasvim drugo, a pronaći mjesto kojem ćete se poželjeti vratiti.
Planinsko-pčelarska kuća ECO NAHL – Dubnica, obronci Majevice.
Mjesto za koje vrijedi napraviti jedan mali zaokret s glavnog puta.
A možda upravo taj zaokret bude najbolji dio vaše vožnje.
Autor: Adnan Krdžolini Krdžalić