Pobjegao sam od 37 stepeni prema Konjuhu, a jedno rano jutarnje „idem malo“ pretvorilo se u šumu, makadam, Paučko jezero, kladanjske ćevape i kupanje na Zelenom viru.
Četvrtak, 6. august. 5:30 ujutro.
Grad još spava, a ja pijem kafu i gledam prognozu. Najavljene rekordne temperature.
Klima ili motor?
Dilema je trajala nekoliko sekundi.
Pola džezve ostavljam supruzi i počinjem se spremati.
U međuvremenu ustaje i ona.
„Đe ćeš ti vako rano?“
„Odo pobjeći od ljudi“, kažem uz osmijeh.
Plan je jednostavan: Konjuh, Muška Voda, malo šume i makadama.
Zadnji put bio sam tamo kao dijete. A imam i dodatni razlog za vožnju.
Moj CFMOTO 450 MT nema ni deset dana i vrijeme je da se malo bolje upoznamo.
Do sada sam ga uglavnom vozio po asfaltu. Sada želim vidjeti šta može kada asfalt nestane.
Makadam. Šuma. Uzbrdica. Malo zahtjevniji teren. Želim testirati motor, ali i svoje mogućnosti.
Muška Voda prije devet
Na Mušku Vodu u Kladnju stižem prije devet. Taman vrijeme za kafu i doručak.
Omlet sa šunkom i kafa – 10 KM. Motor odmara, ja doručkujem i gledam prema šumi.
Cilj je izvor Muška Voda, čuvena kladanjska „voda mladosti“.
Ko je odrastao uz bosanskohercegovačku televiziju vjerovatno se sjeća serije „Tale“, snimljene prema romanu Derviša Sušića, i one čuvene preporuke:
„Pij kladanjsku vodu kurnjaču.“
Pravo u šumu
Put prema izvoru vodi pravo u srce šume.
Staze su označene, a CFMOTO ih bez većih problema savladava.
A bogami, nisam ni ja za baciti.
Dobro, bio sam oprezan. Sam sam. Signala nema. Drugih ljudi nema.
A ranije su me upozorili na poskoke i medvjede koji se zbog suše spuštaju prema vodi.
Hajde, rekoh sebi.
Ako je suđeno da me međed pojede, tako će i biti. Od sudbine se ne može pobjeći, tako barem kažu.
Na jednom dijelu ostavljam motor i nastavljam pješke. Nisam strašljiv i vjerovatno bih nastavio, ali onda skontam da nemam ni malu flašicu u koju bih nasuo vodu.
I šta ću?
Vraćam se nazad.
U međuvremenu uživam u rađanju novog dana duboko u šumi. Sunce se probija kroz krošnje. Prizori fascinantni, kao početak nekog dokumentarca na National Geographicu.
Paučko jezero
Na povratku svraćam do Paučkog jezera.
I tu zastajem.
Usred planinske šume – jezero, zelenilo, tišina i prizor koji čovjeku jednostavno zaustavi misli.
Nema tu puno filozofije.
Gledaš i uživaš.
I u jednom trenutku shvatiš koliko smo zapravo bogati samo zato što imamo ovakvu zemlju.
Bosna i Hercegovina stvarno ima nevjerovatne kutke do kojih vam ponekad treba samo sat ili dva vožnje.
Napravim nekoliko fotografija, malo prošetam i nastavljam prema Kladnju.
Da vidimo kakvi su ti kladanjski ćevapi
Nedavno sam gledao YouTube reportažu iz Kladnja i zapamtio preporuku za Šadrvan i njihove ćevape.
Pa rekoh – hajde da provjerim.
Restoran pun.
Narod jede, a i dijaspora je očigledno stigla kući i poželjela domaću hranu.
Nekako pronađem mjesto.
Poručim porciju.
I?
Dobri su.
Ali da ne lažemo jedni druge – tuzlanski su ipak tuzlanski. 🙂
Vrijedilo je svratiti u svakom slučaju.
Tu saznam da prije Hotela Muška Voda postoji skretanje prema Milankovićima, put uz rijeku Krivaju.
Ratni put spasa kojim sam prošao davne 1994. godine.
Memorišem rutu za neki naredni put.
Facebook odlučio da produžim dalje
Već sam razmišljao o povratku kada mi Facebook izbaci objavu izletišta Zeleni vir u Olovu.
Pogledam udaljenost – manje od pola sata vožnje.
Pređeš Karaulu i eto te.
Pa dobro.
Idemo.
U Olovu ne mogu pronaći skretanje pa zaustavljam čovjeka na biciklu.
Pogleda mene.
Pogleda motor.
„Je li ti ovo novo?“
„Jeste. Nema ni deset dana.“
„Lijep je.“
A onda ono pitanje koje sam već nekoliko puta čuo:
„Mogao si za te pare kupiti nekog dobrog polovnog Japanca.“
„Znam“, kažem.
„Ali nisam to htio.“
Htio sam baš ovaj motor.
Nov. Pod garancijom.
I da me može odvesti na mjesta gdje rijetko i ljudska noga zakorači.
Čovjek mi pokaže gdje treba skrenuti i upozori:
„Polahko. Uska je cesta, a velika je frekvencija vozila.“
Bio je potpuno u pravu.
Zeleni vir i bosanski merak
Rampa.
Naplatna kućica.
6 KM ulaz za mene i motor.
Unutra sasvim druga slika.
Hladovina, rijeka, bazeni, viseći most, brana, roštilji, suncobrani, mobilni frižideri i puno ljudi.
Svi bježe od istog neprijatelja.
Sunca.
Pitam:
„Je li hladna voda?“
„Kako za koga.“
Za mene?
Ledena.
Djeca skaču s mosta dok odrasli spremaju meso na roštilju, hlade pivo i uživaju u danu.
Nađem slobodan sto u restoranu i naručim pivo.
6 KM.
Da sam znao, možda bih ga pio malo sporije. 🙂
Gledam dvojicu muškaraca kako leže na ležaljkama u rijeci. Pored njih pivo.
I uživaju.
Pomislio sam:
Ako ikada budete trebali nekome objasniti šta znači „merak“, nemojte prevoditi riječ. Pokažite mu ovu sliku.
Povratak po najvećoj vrućini
Dođe vakat i kući da se krene nazad.
Sunce već nemilosrdno prži. Jakna, kaciga i asfalt na toj temperaturi nisu baš idealna kombinacija.
Ali česte pauze, dovoljno vode i malo razuma – i može se.
Pred Živinicama pravim pauzu u etno restoranu Bardak.
Pao mi šećer.
Naručim pitu od jabuka i hidru ananas-limeta.
Krenem da platim, konobar gleda u mobitel.
Kaže mi kako me nema u aplikaciji.
„Evo, reko, tebi cener pa ti mene traži kasnije.“
Nekada su konobari imali blok, hemijsku olovku i tacnu.
Danas eto goste taguju u aplikaciji.
Prijala je pita od jabuka i kratka pauza.
I tako kući stižem malkice umoran, ali više od vrućine nego od vožnje.
Oko 60 maraka za cijeli dan
Kada sam sve sabrao, ispade da sam na hranu, piće i ulaze potrošio oko 60 KM, odnosno tridesetak eura, bez goriva i cigareta.
Kafa.
Omlet.
Ćevapi.
Dva piva.
Voda.
Bazen u Hotelu Muška Voda.
Ulaz na Zeleni vir.
Pita od jabuka.
Sokovi i još ponešto usput.
Ostavio sam i bakšiš majstorici za roštiljem.
Kao neko ko zna kako je raditi za roštiljem ljeti – vjerujte mi, nema puno težih poslova.
Ujutro birao sam između klime i motora. Sada znam da sam dobro izabrao.
Nisam napravio veliku ekspediciju niti otišao preko granice.
Nisam napravio nikakav podvig.
Samo sam jednog vrelog četvrtka sjeo na motor i rekao:
„Idem malo.“
A to „malo“ pretvorilo se u:
Konjuh → Muška Voda → Paučko jezero → Kladanj → ćevapi → Karaula → Olovo → Zeleni vir.
I možda je upravo to ono što najviše volim kod motocikla.
Ne mora svaki put biti velika avantura.
Nekada vam treba samo slobodno jutro, pun rezervoar i malo znatiželje.
Krenete da pobjegnete od 37 stepeni, a vratite se sa slikama, punom glavom novih prizora i osjećajem da ste dan ipak potrošili kako treba.
Klima je tog jutra ostala kući.
Ja sam otišao.
I nisam pogriješio.
Jer svaki kilometar ima svoju priču.
Autor: Adnan Krdžolini Krdžalić